Dizajniranje trkačkih igara specijaliziran je proces koji kombinira tehničko znanje, kreativni pogled i razumijevanje psihologije igrača kako bi se stvorile uključive, uravnotežene i imersivne trkačke igre koje rade na različitim platformama (konzolama, PC-ovima, mobilnim uređajima, arkadnim strojevima). Ovaj dizajnerski proces obuhvaća mehaniku vozila, izradu staza, vizuelnu estetiku, sustave igranja i korisničke interfejse, s ciljem isporuke kohezivnog iskustva koje će privući ciljanu publiku – bilo da su slučajni igrači, ljubitelji trkačkih igara ili natjecateljski igrači. U srcu dizajna trkačke igre nalazi se definiranje 'osjećaja' igre, što se odnosi na to kako vozila reagiraju i odgovaraju na unos igrača. To uključuje podešavanje fizičkih motora radi postizanja ravnoteže između realizma i zabave: realistične igre (npr. „Gran Turismo“) simuliraju raspodjelu težine, prihvatljivost guma i aerodinamiku, dok arkadski stilovi (npr. „Mario Kart“) koriste pojednostavljenu i pretjeranu fiziku za jednostavno upravljanje i izvođenje trikova. Osjećaj mora biti usklađen s ciljanom publikom – strastveni fanovi mogu tražiti preciznost, dok povremeni igrači više vole dostupnost. Dizajn staze ključan je element, a rasporedi staza izazovno testiraju igrače bez uzrokovania frustracije. Staze uključuju miks ravnicâ, zavoja (tijesni hairpin, široki luki), promjena nadmorske visine (brijegovi, rampe) i prepreka (ograda, pokretne objekte) kako bi se postigla raznolikost. Realistične igre često sadrže staze temeljene na stvarnim lokacijama (npr. Le Mans, Monaco), dok fiktivne staze dopuštaju kreativne elemente poput petlji, skrivenih prolaza ili dinamičkih vremenskih uvjeta (kiša, snijeg) koji utječu na prianjanje. Vizualni dizajn zadaje ton igri, a umjetnički stilovi variraju od hiperrealističnih (detaljni modeli automobila, životne okolnosti) do karikaturalnih ili futurističkih. Rasvjeta, teksture i efekti čestica (iskre, dim) povećavaju imerziju, dok se korisnički elementi (brzinomjeri, minikarte, brojači krugova) projektiraju tako da budu informativni, ali ne previše opterećuju ekran. Sustavi igranja dodaju dubinu, kao što su progresija (otključavanje automobila, staza ili nadogradnji), multiplayer režimi (lokalni split-screen, online trke) i sustavi moćnih alata (pojačala, oruđa u arkadskim igrama) koji unose strategiju. Za kompetitivne igre dizajneri uravnotežuju statistike vozila kako bi spriječili nepravedne prednosti, dok povremene igre mogu dati prioritet personalizaciji (boje vozila, dekoracija) kako bi potaknule individualnost. Testiranje je važan dio procesa, a dizajneri prikupljaju povratne informacije kako bi poboljšali upravljanje, prilagodili težinu staze i otklonili greške. Rezultat je trkačka igra koja se osjeća odgovorno, nagrađujuće i usklađeno s potrebama svojih igrača, bilo da traže realizam, uzbudljivost ili društveno natjecanje.